Love me before the last petal falls.
26.08.2008.
2. Naked limbs reflecting from the moon, I'll be there for you soon. First wish for this night; let me be your delight.
Evan je potrbuške ležala na Ameliinu krevetu, zanimajući se zamišljenim promatranjem rupica na iskrzanom tamnozelenom baldahinu što je dinamično lelujao nad njome. Lijevom je rukom podupirala lice okupano izrazom odlučnosti, a prstima desne se nervozno poigravala tek zapaljenom cigaretom. „Jonathan Smith? Sebastian Cameron?“, neumorno je nagađala, otpuhujući kolutove dima ka stropu.

„Ne.“ Položila sam hladne dlanove na ormar načinjen od tamne hrastovine i uglačan do sjaja, promatrajući fotke, bilješke i isječke iz novina kojima sam ga ukrašavala od dolaska u Hogwarts. Evan i Amelia procjenjivački su proučavale mimiku moga nepomičnog lica, te se napravih da, po tko zna koji put, pažljivo iščitavam prošlogodišnji članak iz Dnevnog proroka, kratku priču o nerazjašnjenim ubojstvima u okolici Šupljeg kotlića.

Evan nije odustajala. Zacrtala si je da će doznati ime moga izabranika, i znala sam da me neće ostaviti na miru dok ne shvati da je njegov identitet nešto što želim zadržati za sebe ili – što je u ovoj situaciji bilo neprihvatljivo – dok me ne primora da joj otkrijem svoju tajnu. „Ethan Tanner?“, navela je ime još jednog dečka iz skupine koju je ona smatrala najboljim komadima u Slytherinu, napeto iščekujući moju reakciju.

Glava mi se odrično zaklatila na vratu. „Nema šanse“, rekoh podrugljivo, spremivši svoj prazni kovčeg na dno ormara, ispod polica sa ne baš najurednije složenom odjećom koju je karakterizirala pretežno crna boja. „On izgleda kao žrtva atomske bombe.“

Amelia ispusti plah uzdah i promeškolji se u naslonjaču, prebacujući bananu iz lijeve ruke u desnu. Smaragdne su joj oči zaigrano svjetlucale, odisale neiskvarenim, djetinjastim sjajem; za nju je svijet bio samo mjesto prepuno smijeha i mogućnosti, livada posuta laticama cvijeća. „Onda definitivno nije u pitanju ni njegov brat blizanac Matthew?“, upita punih usta i dodade na kraju upitnik koji je označavao da joj već ponestaje ideja.

Haista vittu!“, opsovah iznervirano, oborivši pogled na vrhove crnih marti koje su mi dopirale do nekoliko milimetara ispod koljena. „Antakaa minun olla rauhassa!

Smetena mojom vikom, Evan mrzovoljno namreška nos i upitno se zagleda u Ameliu, prešutno tražeći prevod riječi koje sam nesvjesno izbrbljala na finskom.

„Kaže da ju ostavimo na miru“, reče Amelia nadureno. „Ali to se neće desiti.“

Prkosno sam joj se nacerila, namjestivši se ispred zamagljenog starinskog zrcala što je počivalo nad noćnim stolićem. Oči su mi bile blistavije no ikad, odjednom pune nekog nedokučivog uživanja od koga mi je srce zatreperilo. S blagim, zadovoljnim smiješkom na licu, primila sam četku optočenu srebrom i počela ju lagano provlačiti kroz svoje upetljane, crne vlasi, pridržavajući rukom pojedine uvojke kako ih ne bih prejako povukla.

Tišina je potrajala čitav minut.

„Znam!“, uskliknu Evan iznenada. Skočila je s kreveta i pobjedonosno pucnula prstima, sigurna u ideju koja joj je upravo sinula. „Julis Nevalainen!“

„Za ljubav božju, nikako.“ Odmahnula sam glavom, odloživši četku natrag u ladicu. Osjetila sam njezin razočaran pogled na sebi dok sam – otkrivajući dio pozamašnog poprsja na kojemu mi je ženski dio škole oduvijek zavidio – samodopadno raskopčavala kožnu jaknu i ispravljala nabore na svojoj uzanoj traper minici. „It’s time to turn back time, follow the pale moonlight...“, zapjevuših tiho i – odlučna da prekinem ovaj iscrpljujući razgovor – elegantno se uputih ka vratima spavaonice.

„Jebem ti mjesečinu bezobraznu!“, dreknu Evan. Ugasila je cigaretu o prozorsko okno i – nemarno ju izbacivši u dvorište – energično pohitala za mnom. „Vraćaj se ovamo!“

Zacerekala sam se i produžila do društvene, ubrzavši korak radi sopstvene sigurnosti.

***

Danielovi tanki, blijedi prsti graciozno su poigravali po žicama gitare dok je uspješno oponašao glavnog gitaristu Nightwisha, svirajući na melodiju Over the hills and far away. Lice mu je te večeri bilo neobično blijedo, gotovno prozirno i sakriveno razbarušenim, tamnim šiškama koje bi mu pale preko čela kad god bi zanjihao glavom u ritmu smirujućih tonova. Vlažnim, plamenocrvenim usnicama je bešumno oblikovao riječi moje najdraže pjesme, potpuno odvojen od ostatka svijeta; sva je svoja čula fokusirao na glazbu, ledenim dlanovima grčevito stežući gitaru koja je nekoć pripadala njegovom ocu.

Završio je posljednju strofu uz čežnjiv uzdah.

Neven se nasmiješi i kliznu prstima kroz svoju nepočešljanu, gustu kosu boje rastopljene bronce; nosio je istu frizuru kao i Daniel. „Lujiza, zašto nam ti ne bi zapjevala?“, predložio je, pijuckajući čokoladno mlijeko iz flaše koju je upravo ukrao iz kuhinje. Sjedio je po turski na hladnom, kamenom podu društvene, tik uz svog godinu dana mlađeg brata, leđa položenih uz naslonjač u koji smo se lijeno ugnijezdile Amelia i ja.

Slegnula sam ramenima i pokazala rukom na svoja usta puna pralina koje sam nemilosrdno tamanila; nisam mogla izgovoriti niti jednu razgovjetnu riječ, a kamoli zapjevati. Bilo mi je neobično hladno; dah koji sam ispuštala iz pluća bio je leden poput zraka neke sablasne mrtvačnice, te se približih Amelii kako bih se malo zagrijala, preletjevši odsutnim, nedefiniranim pogledom po društvenoj. Hufflepuffi su priredili tulum povodom početka drugog polugodišta, te je većina Slytherina – uključujući i Evan koja je igrom slučaja doznala da među pomenutima ima jako zgodnih dečkiju – trenutno boravila u njihovoj društvenoj.

„Drma me ozbiljna bananasta kriza“, zacvilila je Amelia, izgledajući potpuno isto kao Evan kad bi joj ponestalo cigara. Usne su joj se izvile u tužnu grimasu dok se nervozno poigravala pramenom kovrčave crne kose koju je krasila ogromna, ljubičasta mašna.

Daniel ju pogleda iskosa, izvadivši kutiju cigareta iz stražnjeg džepa svojih širokih, crnih traperica. „Zar nisi jučer ukrala cijelu vreću iz kuhinje?“, upitao je i namjestio cigaru u lijevi kut usana, vidno zabavljen novonastalom situacijom.

Ona slegnu ramenima i pruži mu upaljač koji je stajao na stoliću. „Sve sam pojela.“

„Zašto nisam iznenađena?“, promrmljah si u bradu, strpavši još tri praline u usta.

Hayden, koja je dotad sjedila na rukohvatu naslonjača i prelistavala knjigu o goblinskim bunama, odjednom ispusti uzdah nerazumijevanja i odloži dosadno štivo na stolić. „Daj i meni malo“, reče ona, posegnuvši za polupraznom kutijom pralina koju sam držala na krilu.

Snažno sam ju lupila po ruci. „Moje!“, uzviknuh ljutito i sklonih kutiju van njezinog domašaja, ne samo zato što slatkiše ne dijelim apsolutno ni sa kim, nego zato što sam znala da je Hayden ovisna o pralinama gotovo kao i Amelia o bananama, te da bi kao takva u jednom zalogaju ispraznila cijelo pakiranje.

Bila je doista neobična ta naša ekipica. Svi odreda karakterno različiti, a opet tako slični; zamišljeni, najčešće potpuno odsutni, ali povezani neraskidivim nitima crne magije. Sve ono što je Salazar Slytherin priželjkivao za svoj dom, to smo bili mi. Skloni kršenju školskih pravila, posvećeni izučavanju zabranjenih kletvi, nadmoćni i prepotentni, plijenili smo poglede i pažnju gdje god bi se pojavili, bilo u grupi, bilo pojedinačno.

Zacerekavši se na tu pomisao, kradomice pogledah na sat; bližilo se pola jedanaest.

Pridigla sam se iz naslonjača i pošla ka izlazu iz društvene.

„Lu, čekaj!“, doviknu Hayden za mnom. „Kamo ideš?“

Nisam se osjećala obveznom da odgovorim na to pitanje, ali nisam ni željela riskirati da pođe za mnom. Zato se naglo okrenuh i napravih lažnum grozničavu facu, primivši se za dno trbuha. „Muka mi je od ovih pralina!“, rekoh, na što se ona široko osmijehnula i s ogromnim apetitom navalila na iste. „Izići ću malo na svjež zrak.“

To je objašnjenje svima bilo dovoljno, osim Amelii; proradila je ona njezina besmislena potreba da se pretjerano brine za mene. Obrve su joj se ljupko skupile na blijedom čelu, a oči zabrinuto suzile kad se pridigla iz naslonjača i tiho me zazvala. „Hoćeš li da idem s tobom?“, upitala je brižno, svojim zvonkim, tananim glasićem koji se dinamično stapao sa tišinom.

„Ne, bit ću u redu. Brzo se vraćam!“

Ne gledajući kuda idem, nehotice sam se sudarila sa osobom koju sam u tom trenu najmanje željela sresti; sa svojom sestrom Vivienne.

Apsurdno lijepo lice joj se momentalno iskrivi u grimasu gađenja; izgledala je identično kao Elizabeth Brown, žena koju sam nekoć možda i nazivala majkom. Svojim me je plamtećim, kričavoplavim očima gledala s visoka, prolazeći prstima kroz kovrčavu plavu kosu što joj je uokvirivala preplanule obraze i namreškano, smrknuto čelo.

Zaobišavši ju, arogantno sam frknula i plesnim koracima kliznula van.

***

Slabašna svjetlost već dogorjele voštanice, nasumice rasparana hladnim zlaćanim prahom, zanemarljivo je razbijala tamu Vrišteće daščare i škrto obasjavala naša isprepletena, naga tijela. Ležali smo zagrljeni na trošnom, ali raskošnom krevetu, okruženi tisućama polurazvaljenih, neravnomjerno raspoređenih dasaka koje su trebale predstavljati zidove i strop. Obožavala sam ovo mjesto, uživala sam u zaprepašćujućoj složenosti i energiji crne magije koja se očitovala u svakom njegovom kutku.

Vani je grmilo već satima, munje su sablasno sjekle horizonte, kao da će se tmurno nebo svaki tren obrušiti na nas, ali nisam marila; bio mi je važan samo Voldemort, samo onaj prekrasan osjećaj koji je prožimao moje obnažene grudi dok sam mu drijemala u naručju, glave oslonjene o njegova prsa.

Nježno sam ispreplela prste svoje desne ruke sa njegovima i uspravila se za par centimetara kako bih mu mogla položiti usne uz obraz mek poput baršuna. „Volim te.“

„I ja tebe volim“, šaputao je svojim čistim, mračnim glasom, gledajući me kao da sam neki dragocjen komad svile. Oteo mu se uzdah. „Jako.“

Ispustila sam plah uzdah i nesvjesno sklopila oči, prepuštajući se užitku koji me je preplavio kad sam osjetila kako njegove usne okusa malina dotiču moje, kako se spajaju u dugi, strastveni poljubac.

Zataknuo mi je pramen kose iza uha i uperio krupne oči ocrtane najljepšim bojama neba u moje sanjive zjenice, blago se osmjehujući. „Bilo bi tako lijepo da se više ne moramo skrivati“, prokomentirao je ispod glasa, uzdahnuvši gotovo neprimijetno. Shvaćala sam da mu je ova situacija nesnosna koliko i meni; morali smo ignorirati jedno drugo na hodnicima, prostrijeliti se ponekim lažnim prijezirnim pogledom kad bi Amelia bila u blizini, ali – kako to obično biva – razloga je bilo previše i bili su prejaki. Ubrzo će nam se sve to isplatiti.

„Za nekoliko mjeseci nećemo ni morati“, podsjetih ga i oslonih se leđima o tvrde, pomalo hrapave jastuke. Prošla sam dlanom kroz razbarušenu tamnu kosu koja mu je savršeno uokvirivala blijedo lice, izmamivši mu blagi smiješak na usnice. „Strpi se još malo.“

Nježno me je poljubio. „Izdržao sam već tri godine, tako da mi se sad pet mjeseci čini prilično podnošljivim.“

Pretpostavivši da je već jako kasno, bacila sam kratak pogled na našu odjeću koja je bila nemarno razbacana po podu. „Nisam raspoložena da se pravdam tvojoj sestri što sam dugo izbivala. Mislim da bismo trebali krenuti“, uzdahnula sam i, nevoljko se odvojivši od njega, počela se lijeno pridizati iz postelje, no tada ponovno osjetih njegove ruke oko svog struka.

„Ne. Mislim da ne bismo.“

Lagano me je okrenuo na leđa i, pritisnuvši bedra uz moja, namjestio se povrh mene. Klizio mi je dlanom uz liniju struka, zaustavljajući se na mojim oblim, bijelim grudima. Jagodicama svojih hladnih prstiju opisivao je spirale oko mojih bradavica, a poglede i dodire slijedio je usnama, čineći da uzdišem od zadovoljstva. Jebeš Ameliu, lakomo zaključi glasić u mojoj glavi.

Podigoh obrvu, suzdržavajući se od osmijeha. „Što? Ti kao imaš bolju ideju?“

„Aha. Mnogo bolju“, rekao je Voldemort cerekavo, prije no što su njegove ledene, beskrvne usne požudno dotakle moj mramorni vrat.

***

Moglo je biti negdje oko pola četiri izjutra kad sam se tiho kretala kroz hodnik osvijetljen bakljama, pokušavajući neopaženo stići do spavaonice. Nisam se dala zavarati zvucima tišine koji su me okruživali; Dragica Gligorić, profesorica Čarobnih napitaka i predstavnica doma Slytherina imala je običaj noću stražariti po hodnicima i društvenoj prostoriji kako bi bila sigurna da su svi Slytherini u svojim spavaonicama i – po njezinim riječima – ’’kako bi nas spriječila da radimo kaos po dvorcu u vrijeme kad bismo trebali spavati’’. Preiscrpljena za beskonačne prodike i predavanja koje bih dobila u slučaju da me ta matora oštrokonđa ulovi kako lutam školom u ovo doba noći, trudila sam se ne napraviti ni najmanji šum dok sam se približavala samom kraju hodnika, pogleda prikovanog za vrata naše spavaonice.

„Sunce vas ne grijalo, što izvodite?! Marš u krevet!“

Osjetila sam neizmjerno olakšanje kad sam čula kako njezin promukli, hrapavi glas odzvanja u drugom dijelu kule, tamo gdje su se nalazile muške spavaonice; činilo se da je ulovila neke sirote žrtve koje su pokušavale otići na WC. Oprezno sam ušetala u spavaonicu, zatvorivši teška, hrastova vrata za sobom. Nekoliko trenutaka sam stajala u dovratku, poput sjene, pokušavajući priviknuti oči na tamu što je progutala cijelu prostoriju.

Uprkos umirujućem dojmu, bilo je nečega čudnog i nestvarnog u ovoj olujnoj noći. Možda mrak doista nije tako pitom, možda bih trebala biti opreznija. Zanemarivši tu misao, izula sam marte i odložila ih u stranu, pri čemu je prigušen tresak napadno proparao melodiku kišnih kapi što su monotono skakutale po prozorskim oknima . Iako sam bila sigurna da Amelia, Evan i Hayden već spavaju, više se nisam trudila biti pretjerano tiha; sve tri su imale čvrst san. Skinula sam jaknu i nemarno ju prebacila preko stolice, grozničavo prebirajući po mislima kako bih se prisjetila gdje sam ostavila spavaćicu.

Nečija hladna, ali meka ruka me iznenada zgrabi za rame.

Prigušeno sam vrisnula, okrećući se.

Upalivši svjetlo na svom štapiću, prvo što sam ugledala bilo je njezino blijedo, porculansko lice, tako izbezumljeno da sam se gotovo stresla. „Amelia?!“, prosiktala sam, pokušavajući uskladiti nesređen ritam disanja. „Na smrt si me preplašila!“

„Gdje si ti dosad?!“, procijedila je kroz zube, ljutita kao nikad prije. Veliki, tamni kolobari ispod njezinih staklastih očiju potvrdili su moju sumnju da probdjela cijelu noć čekajući me. „Znaš li koliko je sati?“

„Smiri se, mama“, prošaputah sarkastično, kolutajući očima. Tišina ispunjena Haydeninim ravnomjernim disanjem i nervoznim cupkanjem Ameliinih bosih nogu o tlo potrajala je sve dok nisam pronašla rješenje u prebacivanju krivnje na šeprtljavog školskog majstora. „Zaglavila sam se na zahodu, pa je siroti majstor Marko četiri sata pokušavao razvaliti kvaku“, objašnjavala sam tiho, svlačeći majicu i suknju sa svog tijela. „Potrajalo je toliko dugo budući da je pritom razvalio i prste na svojoj desnoj ruci.“

Okrenula sam se i otvorila ormar, tražeći pogledom svoju spavaćicu.

Iako se njezin posljednji, bolni uzdah teško stopio sa baladom ledene kiše, bila sam sigurna da neće prihvatiti da se naša rasprava ovako završi; predobro sam ju poznavala. „Oprosti, samo... pomislila sam da ti je pozlilo ili takvo što, pa sam jednostavno...“, čula sam njezin prigušen, pomalo drhtav glas iza leđa dok sam se odijevala. Zvučalo je kao da je ona ta koja se treba kajati, ispričavati, kao da je ova situacija posljedica nekog njezinog nepromišljenog poteza.

„Amelia!“, rekoh s blagim povišenjem tona. Praćena njezinim upitnim pogledom, primakoh joj se i oprezno uzeh njezine ruke u svoje. Šake su joj bile hladne na dodir, gotovo poput mojih. „Sve je OK. Ne brini.“

Nasmiješila se tako nježno, tako iskreno da me je zaboljelo u grudima. „Znam.“

Nijemo zahvaljujući Bogu što je bila isuviše pospana da prepozna Voldemortov miris na mome tijelu, lagano sam ju odmakla od sebe i šapatom rekla da ide leći, što je ona s oduševljenjem prihvatila; utisnula mi je vlažan poljubac u blijedi obraz i pružila se preko toplih, tamnozelenih plahti što su pokrivale njezin krevet.

Zatim je zaspala, ostavivši me da – sa leptirićima u trbuhu i zadovoljnim smiješkom na licu - ovo malo vremena što je preostalo do svitanja provedem lebdeći na sedmom nebu.

11:04 - Komentiraj ( 17 ) Print - On/Off

29.07.2008.
We’ve been standing in the dark, and we found eachothers heart. We found love at once, and nothing could tear us apart.
Ostaci rastopljenih sniježnih gomilica tiho su škripali pod mojim elegantnim čizmama dok sam prilazila bečkoj katedrali Sv. Bogorodice, trijumfalnom remek-djelu visokih zidova, tornjeva i kula sazdanih od kremkastobijelog mramora. Iako se već godinama smatrala jednom od najposjećenijih – kako vjerskih, tako i turističkih – odredišta u Austriji, ovog prohladnog svilenkastog jutra nije bilo nikoga tko bi se divio svim njezinim besmislicama; samo ja i još nekolicina slučajnih, izgubljenih duša.

Ave Maria! Jungfrau mild,
Erhöre einer Jungfrau Flehen,
Aus diesem Felsen starr und wild
Soll mein Gebet zu dir hinwehen.
Wir schlafen sicher bis zum Morgen,
Ob Menschen noch so grausam sind.
O Jungfrau, sieh der Jungfrau Sorgen,
O Mutter, hör ein bittend Kind!
Ave Maria!

Težak, preslatkast miris tamjana osjetio se još s ulaza; intinktivno sam namreškala nos, osjećajući kako mi se u trbuhu nakuplja mučan prijezir, a pozdrav Mariji uobličen produhovljenim glasićima dječijeg hora samo ga je još više rasplamsao. Pomirena s činjenicom da je vrijeme za ponovni susret sa onom nedefiniranom agonijom koju uvijek osjećam u blizini ovakvih mjesta, gurnuh svoje gole, blijede ruke u džepove crnih hlača i – duboko udahnuvši – odvažih se na taj sudbonosni korak.

Ave Maria! Unbefleckt!
Wenn wir auf diesen Fels hinsinken
Zum Schlaf, und uns dein Schutz bedeckt
Wird weich der harte Fels uns dünken.
Du lächelst, Rosendüfte wehen
In dieser dumpfen Felsenkluft,
O Mutter, höre Kindes Flehen,
O Jungfrau, eine Jungfrau ruft!
Ave Maria!

Čim sam stupila pod okrilje Božje kuće, velečasni Herman Hamlich – kao da je osjetio prisustvo zla, prisustvo tame – naglo se okrenuo i svojim sivkastosmeđim očima potražio moju siluetu u izmaglici. Bijaše to nizak i blijedolik starac, sprijeda već potpuno ćelav, a ostatak kose bio mu je paperjast i sijed; djelovao je poput vilenjaka iz bajke. Dječaci odjeveni u blistave, bijele odore demonstrativno prestadoše pjevati i, zaklopivši malene smeđe knjižice iz kojih su čitali te uznemirujuće stihove, upitno se zagledaše u svog Učitelja. Svijetle, guste obrve skupljale su se na njegovom naboranom čelu dok je pojedinačno proučavao svaku crtu moga blijedog lica, predano tražeći makar trag one četrnaestogodišnje djevojčice koju je posljednji puta susreo prije točno tri godine, tek jedan dan prije Božića.

„Hyvää huomenta“, tiho sam mu zaželjela dobro jutro na finskom, prekinuvši napetu tišinu.

To je bilo sasvim dovoljno; prepoznao me je. „Lujiza Brown?“, upita tiho i tromim mi koracima pođe u susret. Ne čekajući odgovor, nešto glasnije je ponovio moje ime i raširio suhe usnice u sjetan poluosmijeh. „Lujiza Brown, naravno. Godinama te nisam vidio. Toliko si se promijenila, gotovo te nisam ni prepoznao.“

Imao je pravo. Promijenila sam se.

Bez riječi nastavih graciozno koračati prema oltaru punom svijeća koje tada počeše treperiti kao da gube snagu, kao da će se svakog trena ugasiti. Krajičkom zastakljenog oka, zamijetila sam mramorni pogled Bogorodičnog kipa na sebi; kamene duplje promatrale su me s neopisivom nježnošću, nepojmljivom dobrotom, kao da duhovi koji ovdje vladaju nisu naslutili moje namjere.

Velečasni dade svojim mladih sljedbenicima znak da je vrijeme za stanku, što oni s odobrenjem prihvatiše i počeše nešto pričati između sebe. „Reci mi što te dovodi ovdje, kćeri.“

Podigoh obrvu. „Posao, Oče. Posao.“

Činilo se da ga je moj odgovor zainteresirao, iako ga nije potpuno shvatio. Ili se barem pretvarao da nije; bilo je teško iščitati taj podatak iz njegovog tajanstvenog pogleda. „Pa, kako ti ja mogu pomoći?“, zapita u konačnici, nesvjesno kliznuvši rukom do velikog zlatnog križa koji mu je visio oko vrata.

Na mom licu zablista potpuno drukčiji izraz, lišen ljubaznosti, lišen svih osjećaja. „Ti ne možeš pomoći, Herman, ali nešto što posjeduješ može.“ Prije no što je uspio išta reći, prije no što je uspio išta više pitati, vještim pokretom ruke izvadih štapić iz svoje kožne jakne i uperih ga u njegove grudi. „Avada Kedavra!“

Svijetlost svijeća bolno zamre, zidovi dvorane ispunjene užasom pokoriše se pod jačinom srebrnkastozelene svjetlosti, glasnice Smrti, što je s nevjerojatnom lakoćom isisala život iz tijela mog protivnika. Kamene ploče označene nelogičnim prizorima zatresoše se, što od zvuka njegovog pada, što od prodornih vriskova koje su ispuštala izbezumljena djeca. Sedmorica dječaka zasigurno mlađih od dvanaest godina sklupčali su se jedan uz drugog, preneraženo promatrajući kako se saginjem i zavlačim vitku, hladnu ruku u odoru velečasnog i pobjedonosno primam na dlan neprozirnu crnu vrećicu, jedini razlog svoga dolaska.

Oprezno sam ju spremila u stražnji džep hlača. „Ne cmizdrite“, obratih se balavcima, s podrugljivim smiješkom na usnama. Nekoliko sam se trenutaka povlačila unatrag i prevrtala štapić među prstima, a onda tihim izgovaranjem čarolije stvorih vatrenu iskricu na njegovom vrhu. „Evo, upalila sam svijeću za spas vaših duša... Trebat će vam.“

Jedan blagi, ležerni zamah bio je dovoljan da cijeli oltar obgrli
crvenkastožutim plamenom, vatrom prepunom boli koja je pohlepno gutala sve pred sobom. Započela je sa drvenom klupicom na kojoj su sjedili dječaci, šireći se po njihovim anđeoski bijelim odorama i krhkim tijelima, a onda se stala uplahireno kovitlati na sve strane. Grleni urlici bola parali su mi misli, dim mi je zamutio zjenice; shvatila sam da je vrijeme za dlazak.

Iako nisam imala vremena uživati u zamamnoj igri plamenova, jednostavno sam morala– žureći ka izlazu – usmjeriti samo još jedan istražujući pogled na Bogorodičin kip što se topio u plamenu; iz omekšale bronce, iz njezinih bezizražajnih očiju liptale su krvave suze.

Zbogom, Marijo.

Ponovni susret sa svježim jutarnjim zrakom prosvijetlio mi je svijest opijenu od gustog dima, čija se koprena propraćena sve tišim i sve bolnijim jecajima sablasno izdizala iza mene dok sam zadovoljno koračala a žudnji svoga srca.

***

„O čemu razmišljaš?“ Haydenin meki glas prekinuo me je u sanjarenju, prisliljavajući me da odvratim pogled sa bezličnih bijelih pejzaža što su se smjenjivali iza zamagljenog prozora Hogwarts Expressa i usredotočim se na pokrete njezinih rumenih usnica. Sjedila je naspram mene i proučavala me svojim tamnim očima, nježno milujući moje šašavo prase po imenu Poppy koje se netom ugnijezdilo na njezinom krilu. Čak i kad se smiješila, činila se tako krhkom, poput traga krede podložnog brisanju; zlatni uvojci nemarno su joj doticali porculanske obraze, spuštajući se do vrata i ramena ogrnutih u toplu crvenu jaknu.

Pogledala sam ju s podignutom obrvom, pokušavajući ostati ozbiljna, ali zvonki, blesavi hihot i rumen koja mi je neočekivano oblila obraze u potpunosti su me razotkrili.

Hayden se razoružavajuće nasmiješi. „U redu je, ne moraš mi reći ako ne želiš“, dodade značajno, iako sam bila sigurna da je – bar djelomično – shvatila o čemu se radi. Mudro je kimnula glavom i nastavila se zanimati Poppyem, vežući mu nekakvu šarenu trakicu oko vrata. Iznenadilo me je kako joj je to dopustio; on je inače najagresivnije prase poznato čovječanstvu.

Frknula sam. „OK. Onda neću.“ Primila sam Metal Hammer i okrenula nekoliko stranica izlizanih od čitanja, iako su moje misli bile miljama daleko od koncerta Iced Eartha, interviewa sa pjevačicom Stream of Passion ili novog albuma Fall of Serenity.

***

Amelia je sklupčano sjedila naspram kamina u našoj spavaonici, prevrćući među blijedim prstima tamnocrveni cvijet, jednu mirisnu ružu. čije bi glatke latice povremeno bi otkidala i bacala u dogorjelu vatru. Odjevena u sv0m stilu - dva broja veća Evanescence majica, bijela minica i šarene tajice - sa namrgođeno napućenim usnicama i crnim kovrčama što su joj padale niz presamićena leđa istovremeno je djelovala i opako i očaravajuće ljupko.

Tiho sam zatvorila vrata, kao da se plašim da ću probuditi usnulo dijete. „Amelia.“

Čuvši moj glas, pridigla se sa hladnog poda i ozareno se nasmiješila. Njezine krupne, plave oči zablistaše. „Lu! Tako si mi falila.“ Pritrčala mi je i čvrsto me zagrlila. „Kako je bilo?“

Prije no što sam započela sa tiradom laži koju sam unaprijed osmislila, vrata se treskom otvoriše i Evan ljutito uleti unutra. Kosa boje čokolade skakutala joj je na leđima dok je koračala prema meni, držeći tek upaljenu cigaretu među kažiprstom i srednjim prstom. Bila je viša od mene za glavu i pol, iako sam ja nosila cipele sa visokom potpeticom a ona crne starke. „Hej, Brownice, jesam li ja jebena optička varka?!“, povikala je i namreškala svoje blijedo čelo, uvrijeđena što se nisam prvo otišla pozdraviti s njom.

Napućila sam usne. „Anteeksi, Evan.“ Propela sam se na prste i nježno ju zagrlila.

„Što kaže?“, upita ona Ameliu preko mog ramena. Još uvijek ju je jako živcirala činjenica da se ni poslije tri godine provedene u britanskoj školi čarobnjaštva ne mogu odvići od stalnih ubacivanja finskih riječi u engleski jezik koji mi ionako nije bio jača strana.

Amelia je primila Poppyja u naručje i lagano prešla dlanom preko njegovih mekih leđa, što se njemu očito svidjelo; počeo je mahati repićem. „Ispričava ti se“, objasni sestri, te joj pruži prase kako bi dohvatila njegovu žutu lopticu sa noćnog stolića i malo ga zabavila. „Pridrži.“

Evan prebaci cigaretu u lijevu ruku a desnom – s neskrivenim gađenjem – uze Poppyja, koji tada zamahnu nožicom i izbi joj to smrdljivo sredstvo kojim nas je svakodnevno trovala. Znala sam da će to učiniti; njih su dvoje zakleti neprijatelji otkako je Poppy obavio veliku nuždu u njezinu ladicu sa čarapama. „Jebem ti sunce!“, zavapila je i spustila Poppya na moj krevet, zagledavši se u rupu koju je žar cigarete načinio na tepihu.

„Profesorica Gligorić će te ubiti“, zaključi Amelia vedro, ne bez svog zaraznog cereka.

„Ma neće.“ Ležerno sam odmahnula rukom i bacila se na krevet prekriven zelenom posteljinom sa motivom zmije, iscrpljena od vožnje i... još ponekih sitnica. „Sredit ćemo to.“

„Hej, stani malo!“, uskliknu Evan i – u trenu zaboravljajući na smrtnu presudu koju je sama sebi potpisala – optuživački uperi kažiprst k meni. „Što je to na tvome vratu?“

Hitro sam pomjerila slap crne kose preko vrata, znajući da je vidjela ono što nikako nije trebala vidjeti. „Koje? Nema ništa...“, promrmljala sam, osjećajući kako mi obrazi gore.

„Miruj“, reče Evan zapovjedničkim tonom. Smjestila se kraj mene i - budući da je krupnija i jača - s lakoćom mi sklonila ruku iz svog vidokruga, proučavajući zaprepaštenim pogledom ljubavni trag na mom mramornom vratu. „Ljubavni ugriz?!“

To je bilo dovoljno da i Amelia - ispustivši piskutav vrisak - euforično skoči na krevet i zainteresira se za Evanino veličanstveno otkriće.

„Polako, gnječite me!“, cvilila sam, pokušavajući se obraniti od njihovih nasrtaja, ali činilo se da ne mare za moje riječi.

Evan duboko udahnu kako bi se smirila, a onda položi ruke na moja ramena i unese mi se u lice. Njezine tamne oči se razrogačiše i u njima se, kao u crtanim filmovima, pojavi veliki znak pitanja. „Lujiza Lorelei Scarlett Annabell Brown, s kim si se ti to barila?!“

Odlučila sam im zagolicati maštu. „A tko kaže da je u pitanju bilo samo barenje?“

Evan zinu. „Ševili ste se?!“

„Da.“

Ameliine oči zaiskriše.„O Bože! Tko je on?!“, povikala je i počela me energično vući za ruku, poput malog djeteta koje pokušava nagovoriti mamu da mu kupi dugo željenu igračku.

Odmahnula sam rukom. „Nije važno.“

„Mi smo ti najbolje frendice. Kome ćeš reći ako ne nama?“

Slegnula sam ramenima. „Nikome.“

Evan je molećivo skupila ruke. „Molim te, otkrij nam tko je ukrao srce osobe koja ga gotovo ni nema.“

Trgla sam se. Bio je to prvi put da je Evan rekla ''molim te.''

Voljela bih da im nisam morala lagati, ali situacija je bila takva; nisu smjele doznati istinu. „Ne poznajete ga“, rekoh u konačnici, te se tromo ustadoh i priđoh otvorenom prozoru. Ledeni vjetar je dograbio moje blijedo lice, snažno i neprijateljski kao i uvijek; činilo se da će svojom silinom pomesti i sićušne, blistave zvjezdice sa mračnog nebeskog svoda, ali nije. One su bile jače. Neugasivom čarolijom sjajile su među paučinastim, crnim oblacima, sjajile su samo za mene i Njega. Zato – dok su me moje prijateljice procjenjivački promatrale, dok mi je srce usplahireno treperilo, dok je vjetar mrsio moju sjajnu kosu – nisam mogla odvratiti sanjivi pogled sa neba.

10:49 - Komentiraj ( 16 ) Print - On/Off

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Spirit in the Dark.

Past the point of no return
No going back now
Our passion-play has now at last begun.
Past all thought of right or wrong
One final question;
How long should we two wait
Before we're one?

Angels of Music.
Lujiza.

I have come here
Hardly knowing the reason why
In my mind I've already imagined
Our bodies entwining,
Defenseless and silent
Now I am here with you
No second thoughts
I've decided
Decided.




credits
duckdz. - x x x